Kad se na satu vjeronauka govori o duhovnom pozivu, najbolje je o njemu slušati iz prve ruke. Tu su priliku dobili učenici 8. a razreda kada ih je, na njihovo iznenađenje, posjetio njihov kapelan Karlo Strišković.
Ispričao im je svoju životnu priču. Još je kao prvopričesnik i ministrant osjetio da ga Isus zove, ali se nije želio odazvati. Nastavio je živjeti život običnog mladića: imao je djevojku, bio je uspješan u školi, planirao je upisati fakultet. Iako je sve bilo na svome mjestu, javljale su se neprospavane noći jer mu srce nije bilo spokojno sve dok se nije odazvao pozivu.
Na pitanje učenika što je bilo važno u donošenju takve odluke, Karlo nam odgovara da je neopisiva radost njegova srca pomagati bližnjima, biti otvoren, svoje vrijeme i sposobnosti dati drugome. Kao mlad svećenik ponekad i sam osjeti poneku zabrinutost i nesigurnost, ali pouzdanje u Boga daje mu vjetar u leđa.
I tako je u tren oka školski sat proletio, a završni blagoslov i molitvu učenicima je uputio Luka iz Benina, svećenik iz daleke Afrike koji je došao u Hrvatsku učiti naš jezik. Njega je kapelan poveo kao pojačanje da posvjedoči kako je svećenik spreman iz daleke Afrike doći u nepoznato. Jer odazvati se duhovnom pozivu znači služiti.
Kako je u Hrvatskoj tek tjedan dana i zna tek pokoju riječ, molitvu Zdravo, Marijo za kraj sata izmolio je na francuskom jeziku. No s osmašima se ipak pozdravio na univerzalni način – uz „Daj 5!“.
Luka nam svojim dolaskom svjedoči i o manjku duhovnih zvanja. Možda upravo ovaj susret, koji je oduševio osmaše, nekoga od njih potakne na promišljanje o duhovnom pozivu.
S tom nakanom svakako treba pojačati i molitvu.

vjeroučiteljica Julijana Mađarić